Usvajajući općeprihvaćenu složenost pojmova “znanje” i “spoznaja”, autor u ovom radu pokazuje kako se ni znanje ni spoznaja ne mogu i ne smiju redukcionistički poimati u smislu njihova reduciranja samo na umni i racionalni (u)vid stvarnosti. I jedna i druga stvarnost ulaze u područje onoga što označujemo kada govorimo o integralnom ljudskom iskustvu, o uvažavanju, naime, apriorne i aposteriorne interakcije spoznavajućeg subjekta i spoznajnog/spoznatog objekta. U takvom svjetlu vjera se pokazuje kao specifično znanje navezano na pred-odluku, na stajalište koje zbilju ostavlja otvorenu transcendenciji, ustvari, konačnom smislu. Vjeru se može označiti kao specifično znanje o svim drugim znanjima, kao utemeljenje, određenje i kvalificiranje drugih znanja njihovom usmjerenošću cjelini zbilje. Do takvih uvida autor dolazi analizom teorije spoznaje i ograničenja svakoga znanja.; Adopting the generally accepted complexity of terms “knowledge” and “cognition”, the author shows in this paper that neither knowledge nor cognition can be and should be narrowly grasped in terms of their reduction only to the intellectual and rational aspect of reality. Both realities enter the area of what we designate as the integral human experience, the appreciation, i.e. the a priori and a posteriori interaction between the cognizing subject and cognitive/cognized object. In such a light, faith is shown to be a specific knowledge attached to pre-decision, to a position that leaves the reality open to transcendence, in fact, to the ultimate meaning of all. Faith can be termed as the specific knowledge about all other knowledge, i.e. as the foundation, determination and qualification of other knowledge the focus of which is the entirety of reality. The author comes to such insights by analyzing the theory of cognition and the limitations of all knowledge.