Blagojevićev Pjesnik-putnik (1771) u kontekstu „katoličkoga prosvjetiteljstva“ / Goranka Šutalo.
Sažetak

Adam Tadija Blagojević (1745. ili 1746. – nakon 1797.) u hrvatskoj je književnoj historiografiji atribuiran kao najizrazitiji predstavnik jozefinizma u slavonskoj književnosti, što svakako potvrđuje i njegov nevelik književni opus, a ponajprije jedino izvorno autorovo djelo – spjev Pjesnik-putnik, nikoji događaji prvo i posli puta Josipa II. cesara rimsko-nimačkoga u Slavoniju (1771). Unatoč tome što je hrvatska književna historiografija prilično dobro opisala Blagojevićeva djela, čini se da je njihov prosvjetiteljski predznak još uvijek nedovoljno precizno pojašnjen. U radu se stoga Blagojevićev Pjesnik-putnik nastoji promotriti s aspekta katoličkog prosvjetiteljstva, čije se naznake u spjevu mogu primijetiti.; The visit of Joseph II to Slavonia in 1768 was the primary reason why Blagojević wrote his only original work, the poem Pjesnik-putnik (1771), on the basis of which he has been described in Croatian literary historiography as one of the most distinct representatives of Josephinism in Slavonian literature. The first two cantos of Pjesnik-putnik are encomiums on Joseph II and Maria Theresa; in the remaining four cantos, Blagojević discussed and described the social conditions of 18th century Slavonia. In Pjesnik-putnik Blagojević praised Matija Antun Relković and criticized the anonymous friar, i.e. the Slavonian Tamburitza player who unreasonably lashed out at the writer of the Slavonian truths presented in Satir iliti divjem čoviku (Dresden 1762, Osijek 1779), a work which is in literary historiography usually seen as a paradigmatic example of the Croatian (literary) Enlightenment. Blagojević also praised the priest Vid Došen who was the parish administrator in Dubovik near Slavonski Brod and wrote Jeka planine (Mountain’s Echo) (1767); with this poem Došen had defended Relković. In Pjesnik-putnik Blagojević praised Maria Theresa and Joseph II, referred positively to the reforms of Joseph II and presented himself as a supporter of enlightened absolutism and of the policy of the State Church. Even though Croatian historiography has given fairly good reviews of the poem Pjesnik-putnik as well as of Blagojević’s translations, it seems to me that the enlightenment aspect has still not been explained in detail and comes down to a few basic theses - Blagojević is the most outstanding Slavonian representative of Josephinism; his attitudes are somewhat more radical than Relković’s (for instance his very strong criticism of the Franciscans); nevertheless, he is still far from western Illuminism (atheism and deism), hence, his enlightenment is rather “moderate”, referring to domestic circumstances or, in the words of Rafo Bogišić.