Cilj: Veno-venska izvantjelesna membranska oksigenacija (engl. veno-venous extracorporeal membrane oxygenation; VV ECMO) metoda je pružanja potpore funkciji pluća u pacijenata s teškim reverzibilnim zatajenjem respiracije. Prikazan je slučaj politraumatizirane pedijatrijske pacijentice s teškom ozljedom mozga s ciljem utvrđivanja može li se takve pacijente liječiti ovom metodom. Prikaz slučaja: U Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) zaprimljena je osmogodišnja pacijentica nastradala kao pješakinja u automobilskoj nesreći. Premještaj je bio dogovoren zbog nestabilnog stanja vitalnih funkcija tijekom operativnog zahvata u drugoj ustanovi. Pregledom su utvrđeni višestruki prijelomi viscerokranija, teška ozljeda mozga (subarahnoidalno krvarenje) i kontuzija pluća s razvojem akutnog respiratornog distres sindroma. Pacijentica je bila umjetno ventilirana i pri prijemu je izmjerena saturacija krvi kisikom 55 %. Pristupilo se postavljanju VV ECMO-a preko periferne kanulacije, na što se saturacija u arterijskoj krvi popravila. Kontrolirani su respiracijski parametri uredni uz VV ECMO, a nalazi slikovnih tehnika pokazali su potpunu resorpciju subarahnoidalnog krvarenja i hemoragičnih žarišta na mozgu, kao i puno bolju prozračnost obaju plućna krila. Tijekom sedmog dana pristupilo se odvajanju od VV ECMO-a, uz daljnju ventilacijsku potporu. Desetoga dana liječenja pacijentica se premjestila na pedijatrijski JIL. Zaključci: Unatoč raspravama i potencijalnim rizicima postavljanja VV ECMO-a, ovaj primjer potvrđuje kako teška ozljeda mozga ne predstavlja apsolutnu kontraindikaciju za primjenu VV-ECMO-a. Kao i kod drugih medicinskih intervencija, i ova metoda nosi rizike, zbog čega se mora utvrditi stvarna potreba za svakog pacijenta individualno. Nove mogućnosti otvaraju i sustavi koji ne zahtijevaju sistemsku primjenu antikoagulacije.; Aim: Veno-venous extracorporeal membrane oxygenation (VV ECMO) is used to support lung function in patients with severe respiratory failure. A case is presented of a pediatric polytraumatized patient with severe brain injury to determine whether such patients can be treated with this method. Case Report: An eight-year-old patient was admitted in Intensive Care Unit (ICU) after being injured in a car accident. Transfer from another institution was agreed upon due to an unstable condition of vital functions during an operation. Multiple viscerocranial fractures, severe brain injury (subarachnoid haemorrhage and contusions) and acute respiratory distress syndrome were determined by examination. Patient was artificially ventilated and at admission, had extremely low oxygen saturation of 55%. The VV ECMO was set up by peripheral cannulation, after which saturation in arterial blood significantly improved. The respiratory parameters were controlled with VV ECMO . Findings with imaging techniques showed complete resorption of subarachnoidal bleeding and haemorrhagic focal points on the brain and better lung transparency. During the seventh day, VV ECMO was removed, with further ventilation support. On the tenth day of treatment, the patient was transferred to pediatric ICU. Conclusions: Despite numerous debates and potential risks, this case shows that severe brain damage is not an absolute contraindication for the application of VV ECMO. Since it carries certain risks, it is necessary to determine the actual need for each patient individually. New systems that do not require systemic application of anticoagulation present another possibility in treating these patients.