Aktualni proces fragmentiranja etike na brojne posebne etike autor u polazištu članka ocjenjuje kao proces destruiranja etike kao filozofske discipline. To dovodi u vezu s povijesnim neuspjehom etike koja zbog kategorijalnih ograničenja nije bila u stanju odgovoriti na izazove uznapredovale znanstveno-tehničke civilizacije, uslijed čega je nastao »etički vakuum« (H. Jonas). U reakciji na etički vakuum nastale su brojne etičke inicijative koje autor, prema učincima na rehabilitaciju uloge tradicionalne etike i na stvaranje novog orijentacijskog okvira, razvrstava na destruktivnu i produktivnu liniju. Na produktivnoj crti prevladavanja etičkog vakuuma nastala je bioetika koja je, zajedno s drugim etičkim projektima, stvorila novo orijentacijsko ozračje koje autor naziva »novom etičkom kulturom«. Na destruktivnoj liniji, uz inflaciju posebnih etika, pojavio se i poseban oblik destrukcije u vidu implantiranja »primijenjene etike«, koju autor označava kao besmislen pojam, u tkivo tradicionalne etike. Potom autor izlaže tri glavna problema primijenjene etike. Prvi je glavni problem supstancijalne naravi i sastoji se u tome što ona nema i u načelu ne može imati neupitne norme kao objekt primjene. Drugi je glavni problem metodološke naravi i sastoji se u neprimjerenosti i neprihvaćenosti deduktivizma kao modela primjenjivanja etičkih normi na praksu. Treći je glavni problem uporabne naravi i sastoji se u razvijanju mita o praktičnosti primijenjene etike. Autor izvodi zaključak da primijenjena etika nije ni etički koncept ni etički projekt nego marketinški 'brend' koji se na etičkom planu ispostavlja kao besmisao. U poanti članka autor tvrdi da je primijenjena etika postala institucijom etičkog apsurda u onom trenutku kada je kao isprazna marketinška etiketa preuzela prazno mjesto objekta primjene i ulogu opće etike za nepovezani i nedefinirani konglomerat posebnih etika koje su pretvorene u njene grane.; The author considers the current process of fragmenting ethics into numerous special ethics at the starting point of the article as a process of destroying ethics as a philosophical discipline. He relates this to the historical failure of ethics which due to categorical limitations could not address the challenges of the advanced scientific-technical civilisation, resulting in an “ethical vacuum” (H. Jonas). In response to the ethical vacuum, a number of ethical initiatives have emerged which the author, according to the effects on the rehabilitation of the role of traditional ethics and on the creation of a new orientation framework, classifies on a destructive and productive line. On the productive line of overcoming the ethical vacuum, bioethics has emerged which, along with other ethical projects, has created a new orientation atmosphere that the author calls “a new ethical culture”. On the destructive line, along with the inflation of special ethics, a special form of destruction has emerged in terms of implanting “applied ethics”, which the author refers to as a nonsensical concept, into the fabric of traditional ethics. Then the author presents three main problems of applied ethics. The first is of a substantive nature and consists in the fact that applied ethics does not have and in principle cannot have unquestionable norms as an object of application. The second main problem is of a methodological nature and consists in the inappropriateness and non-acceptance of deductivism as a model of applying ethical norms to practice. The third main problem is of a practical nature and consists in developing the myth of the practicality of applied ethics. The author concludes that applied ethics is neither an ethical concept nor an ethical project but a market brand which on the ethical plane turns out to be nonsense.