Unatoč nadaleko poznatoj latinskoj izreci prema kojoj se o ukusima ne treba raspravljati, o sudovima ukusa ipak (barem većina nas) raspravljamo. Međutim, na temelju čega? Ako se netko ne slaže s našom prosudbom, sudeći na drugačiji način od nas, tražimo argumente da bismo ga pokušali uvjeriti u suprotno. Ali koji su naši argumenti za to? Ovaj se članak bavi pitanjima o tome na čemu se zasnivaju argumenti koje koristimo da bismo opravdali naše sudove ukusa i koliko su takvi argumenti pouzdani? Od filozofije osamnaestog stoljeća do suvremene filozofije svijesti i uma, cilj je pokazati da sudovi ukusa uključuju samoznanje (posebno emocionalno samoznanje), a na pitanje »kakav je osjećaj«, koje se na prvi pogled čini jednostavno, čini se da nije lako odgovoriti.; Despite the widely known Latin proverb, according to which about tastes it should not be discussed, concerning judgments of taste, we (at least most of us) do dispute. However, based on what? If someone disagrees with our judgment, judging differently than us, we seek arguments to try to convince them otherwise. But by which arguments? The paper dwells on the issues about what underlies the arguments we use to justify our judgments of taste and how reliable these arguments are. From eighteenth-century philosophy to contemporary philosophy of consciousness and mind, the aim here is to show that judgments of taste involve self-knowledge (especially, emotional self-knowledge) and that the question “how does it feel?”, at first glance simple, does not seem to be so easy to answer.