Kant je svojom tezom o geniju koji ne zna odakle mu ideje i kako dolazi do njegova stvaralaštva ostavio neizbrisiv trag na promišljanje o umjetnosti i umjetničkome stvaranju, inzistirajući na stavu da ono predstavlja jedinstveni čin za kojega je zaslužan prirodni dar i stoga je specifičan isključivo u domeni umjetnosti, nikako u domeni znanosti. Iako danas znamo da je to pogrešno, mnoge njegove postavke potkrijepljene su suvremenim teorijama kognitivnih znanosti, ali i samim umjetničkim praksama. U ovom će se radu analizirati Kantova teorija lijepe umjetnosti i umjetničkoga stvaranja iz konteksta suvremenih istraživanja o kreativnosti i talentu te pritom pokazati koliko je njegova teorija o lijepoj umjetnosti i umjetničkome stvaranju eksplanatorno bogata, posebno za razumijevanje i promišljanje umjetničkoga stvaranja, umjetničke recepcije i umjetničkih praksi.; With his thesis on the genius who does not know from where their ideas come from and how they create, Kant left an indelible mark on thought concerning art and artistic creation. He insisted that it represents a unique act by natural gift, and thus specific for the domain of art, and specifically not belonging to the domain of science. Although today we know that such a disposition is wrong, many of Kant’s claims are supported in contemporary theories in cognitive science, but also by the artistic practice. In this paper, I will analyse Kant’s theory of beautiful art and artistic creation in the context of contemporary research on creativity and talent and show how much is Kant’s theory on beautiful art and artistic creation rich explanatory, especially for understanding and thinking the artistic creation, artistic reception and artistic practice.