Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) načelo supsidijarnosti jedno je od temeljnih načela na kojima se temelji konvencijski nadzorni sustav. Konkretno to znači da je mehanizam zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda uspostavljen Konvencijom supsidijaran u odnosu prema nacionalnim sustavima zaštite ljudskih prava. U radu se ističe protek vremena u kojem su sve strane u sudskim postupcima morale shvatiti i prihvatiti važnost primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i Ustava Republike Hrvatske u postupcima pred redovnim sudovima. Važnost ova dva dokumenta konkretizira se kroz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, koji su svojom ulogom interpretatora Konvencije, odnosno Ustava jasno definirali sadržaje pojedinih ustavnih i konvencijskih prava, sloboda, jamstava i načela te stvorili putokaz za njihovu kvalitetniju zaštitu. Prednosti isticanja povreda konvencijskih i ustavnih prava već tijekom postupaka pred redovnim sudovima nesporna je, a u radu se ističe i njihova obveznost, u situacijama kada stranke svojim zahtjevima teže doći pred sudove na tim instancama. Autorice, baveći se karijerno ustavnim i konvencijskim pravom, prate razvoj prakse ovih sudova, posebno Ustavnog suda, pa tako i uviđaju pooštravanje kriterija i jednog i drugog suda za meritorno odlučivanje u pojedinačnim predmetima. U radu se stavlja naglasak na odluke Ustavnog suda i ESLJP-a u kojima je došlo do izražaja načelo supsidijarnosti. Pojašnjava se važnost ustavne tužbe i položaj ustavnog sudovanja u odnosu na redovne sudske postupke te se naglašava prijelaz Ustavnog suda na ustavnu argumentaciju umjesto redovnosudske, koja je prevladavala u ranijoj ustavnosudskoj praksi.; The ECtHR’s position is that the subsidiarity principle is one of the fundamental principles upon which the supervisory system of the Convention is based. This specifically means that the mechanism for the protection of human rights and fundamental freedoms established by the Convention is subsidiary to national human rights protection systems. This paper focuses on the period when all parties in court proceedings had to understand and accept the importance of the application of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, as well as of the Constitution of the Republic of Croatia in proceedings before ordinary courts. The importance of these two documents is expressed in the decisions of the Constitutional Court of the Republic of Croatia and those of the European Court of Human Rights, which, with their role as interpreters of the Convention and of the Constitution respectively, clearly defined the contents of individual constitutional and Convention rights, freedoms, guarantees and principles, and created guidance for their better protection. The advantages of stressing violations of Convention and constitutional rights, even during proceedings before ordinary courts, are indisputable, and this paper also stresses their obligatory nature, in situations where parties strive with their requests to appear before courts of these instances. The authors, who have been dealing with constitutional and Convention law throughout their careers, have followed the development of the case law of these courts, especially of the Constitutional Court, and thus noticed the development of stricter criteria of both courts when deciding on the merits in individual cases. In this paper, the authors focus on Constitutional Court and ECtHR decisions where the principle of subsidiarity is more prominent.