Due to the country’s then drive towards European Union membership, a comprehensive administrative reform agenda had emerged in Turkey during early 2000s. But a brusque reversal of decentralisation reforms followed the 2010 constitutional referendum. The democratic reform agenda adopted in the 2000s has been overturned to lead to an increasingly authoritarian and centralised power. This recentralisation movement had a direct impact on local governance, triggering a decline of local autonomy accompanied by the dismissal of elected mayors and city council members in some Kurdish-populated cities. The fast decay of democratic accountability was accompanied by clientelism and corruption. Indeed, modifications to the system of local administration in the direction of recentralisation stem from the determination to strengthen the central state. Embracing an extremely nationalist discourse, on the one hand, the state put the screws to HDP-ruled municipalities and disqualified mayors-elect in major Kurdish-populated cities. On the other hand, the provision of public welfare as ‘charitable patronage’, redistribution of public resources, and access to public jobs, health services and public housing constituted the major assets of dependency networks created between the AKP and its electors. Taking into account the crucial role played by municipalities in the constitution of these networks, control over municipalities became imperative for the central state. Nevertheless, even in a marginalised local democracy, mayors still have some tools at their disposal and should put them into service to reinforce and expand democratic rights.; Zbog težnji prema članstvu u Europskoj uniji u Turskoj je početkom 2000-ih počela sveobuhvatna upravna reforma. Međutim, nakon ustavnoga referenduma 2000. uslijedio je oštar preokret u pogledu decentralizacijskih reformi. Program demokratskih reformi usvojen 2000-ih ukinut je te se krenulo u smjeru sve autoritarnije i centraliziranije vlasti. Taj pokret ponovne centralizacije izravno je utjecao na lokalno upravljanje, dovevši do smanjenja lokalne autonomije te razrješenja izabranih gradonačelnika i članova gradskih vijeća u nekim gradovima s kurdskim stanovništvom. Brzo slabljenje demokratske odgovornosti bilo je popraćeno klijentelizmom i korupcijom. Promjene sustava lokalne samouprave u smjeru ponovne centralizacije proizlaze iz odlučnosti da se ojača središnja država. Usvajajući krajnje nacionalistički diskurs, država je, s jedne strane, vršila pritisak na općine kojima upravlja HDP (politička stranka Halkların Demokratik Partisi) i diskvalificirala izabrane gradonačelnike u najvećim gradovima s kurdskim stanovništvom. S druge strane, pružanjem socijalne skrbi kao milosrdne zaštite, preraspodjelom javnih sredstava i pristupom poslovima u javnom sektoru, zdravstvenim uslugama i socijalnom stanovanju AKP-a (politička stranka Adalet ve Kalkınma Partisi) stvarala je mrežu ovisnosti svojih birača. Imajući u vidu ključnu ulogu koju su općine igrale u pružanju tih usluga, kontrola nad općinama postala je imperativ. Unatoč tomu, čak i u marginaliziranoj lokalnoj demokraciji, gradonačelnici još uvijek imaju na raspolaganju neka sredstva koja trebaju iskoristiti kako bi ojačali i proširili demokratska prava.