Roman Leica format (2003) Daše Drndić u domaćoj je znanosti o književnosti i književnoj historiografiji te u široj društvenoj javnosti prepoznat kao izniman kulturni i politički događaj. Brojna dosadašnja čitanja ustrajavala su na njegovoj stilističkoj, žanrovskoj i diskurzivnoj složenosti. Polazeći od tih uvida te prepoznajući u radu romaneskne naracije etički potencijal, u ovom je članku naglasak stavljen na ispitivanje njezinih učinaka. Sukladno tezama postklasične naratologije Leica format se čita kao složen komunikacijski čin čije posljedice po čitatelje i njihovo čitanje mogu biti brojne i raznorodne. Namjera je pokazati da suočavanje s višeslojnim pripovjednim strategijama čitatelja uvlači u rizičnu igru odlučivanja o granicama i podjelama zona u okolnostima kada se čini da je svaka odluka i nemoguća i nužna.; The Leica Format (2003), novel written by Daša Drndić, has been recognized as a remarkable cultural and political event, equally important in the field of Croatian literary criticism and literary historiography as in general public. Numerous recent readings have insisted on its stylistic, genre and discursive complexity. Drawing from such insights and recognizing the ethical potential in the work of the narration, this paper is further organised around the analyses of its effects. In the realm of the postclassical narratology thesis, a close reading of Leica Format is a complex communication act whose consequences for readers and their reading could be numerous and heterogeneous. The aim is to reveal how to confront the readers with the multi-layered narrative strategies which draw them into the risky game of setting the boundaries and dividing the zones under the circumstances in which every decision would, at the same time, be both impossible and absolutely necessary.