Uloga JNA-a u velikosrpskom projektu : poseban osvrt na područje Đakovačko-osječke nadbiskupije / Miljenko Brekalo, Anamarija Lukić, Ivana Jurčević.
Sažetak

Velika Srbija kolokvijalan je naziv za nacionalistički i iredentistički projekt dijela srpske inteligencije koji je nastao početkom devetnaestoga stoljeća. Međutim velikosrpski projekt datira još od 1557. g., odnosno nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije. Tada je pravoslavni klir (svećenstvo) počeo promicati ideju po-novne uspostave Dušanovoga Carstva koje se prostiralo na području današnjih devet suverenih država. Oživotvorenje velikosrpskoga projekta, odnosno homogenizacija velikosrpskih krugova ponovno je počela još za vrijeme Titova života, a dinamizirala se poslije njegove smrti otvaranjem srpskoga pitanja na Kosovu. Dinamiziranje procesa za primarni cilj nije imalo rješavanje kosovskoga pitanja, već ponovnu homogenizaciju i mobilizaciju srpskoga puka na području cijeloga SFRJ-a. U cilju operacionalizacije velikosrpskoga projekta najznačajniji čimbenik bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA), ona je trebala biti jamac. Stoga su početkom 80-ih godina prošloga stoljeća počeli sa sustavnom srbizacijom zapovjednoga kadra, gdje su Srbi i Crnogorci zauzeli dominantnu ulogu. JNA je 1990./91. g. bio najznačajniji čimbenik pri naoružavanju pobunjenih Srba. Autori u ovome radu napravili su analizu vojnih efektiva JNA-a na ozemlju Đakovačko-osječke nadbiskupije koji su aktivno stavljeni u funkciju dezintegracije Republike Hrvatske. Naime takva analiza za to područje nije sustavno napravljena. Pri izradi kori-stili su se reduciranim pisanim izvorima i osobnim iskustvom u obrani suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Republike Hrvatske na tome području.; Greater Serbia is a colloquial term for a nationalist and irredentist concept made by a part of the Serbian intelligentsia, originated in the early 19th century. However, the project of Greater Serbia dates back to 1557, that is, after the re-establishment of the Serbian Patriarchate of Peć, when Serbian Orthodox clergy began to promote the idea of re-establishing the Serbian (Dušan) Empire, which had stretched over the territory of nine sovereign states of today. The revival of the Greater Serbia project, that is, the homogeni-zation of Greater Serbia circles, started again during Tito’s lifetime, and it became even more dynamic after his death, followed by the re-opening of Serbian issue in Kosovo. This revitalization of the process was not meant to resolve the Kosovo issue, but to re-homogenize and mobilize the Serbian people in the whole of Yugoslavia. The most significant factor in the operationalization of the Greater Serbia project was the Yugoslav People’s Army (YPA), which was supposed to be its very guarantor. Therefore, at the beginning of the 1980s, the systematic Serbization of the command staff began, where Serbs and Montenegrins took the dominant positions. In 1990/1991, the Yugoslav People’s Army was the key factor in arming Serbian rebels. In this paper, the authors give an analysis of the military power of the Yugoslav People’s Army on the territory of the Đakovo-Osijek Archdiocese, where it was actively engaged in the disintegration of the Republic of Croatia. Namely, such an analysis has not yet been systematically done for this area. The analysis was made based on the reduced written sources and the personal experience in the defense of the sovereignty and territorial integrity of the Republic of Croatia in the area.