Autor u članku obrađuje razvoj pravaške organizacije u Gospiću te analizira društvene i ideološke razlike između njezinih pristaša, koje su prema njegovom sudu uzrokovale stalne sukobe unutar te organizacije. U razdoblju od 1895. do 1914. godine autor u Gospiću primjećuje dvije pravaške grupe: jednu koja je okupljala pripadnike gospićkoga višeg društvenog sloja i gdje su dominirali trgovci visoko rangirani na imovinskoj ljestvici te drugu, koja je u odnosu prema prvoj grupi okupljala pripadnike nižeg društvenog sloja i gdje je uz trgovce nižih prihoda u velikoj mjeri sudjelovalo i svećenstvo gospićke okolice. Mada su se i jedna i druga grupa smatrale pravašima, autor među njima osim društvenih razlika primjećuje i velike ideološke razlike, koje su bile osobito vidljive u nacionalnom dijelu pravaškog programa. Prva, imućnija pravaška grupa, u kojoj su se isticali Marko Došen te Lovre Pavelić i njegovi sinovi, u prvi je plan stavljala državnopravni dio pravaškog programa te je težila ostvarenju hrvatske državne neovisnosti u suradnji s hrvatskim pravoslavnim stanovništvom, priznajući zauzvrat tomu stanovništvu srpski nacionalni karakter. Druga grupa, u kojoj su se isticali Ivan Bušljeta, Dragutin Smojver i pop Stipe Vučetić, u prvi je plan stavljala nacionalni dio pravaškog programa, u skladu s kojim je negirala srpski nacionalni karakter hrvatskom pravoslavnom stanovništvu te je izbjegavala bilo kakav dodir s političkim predstavnicima toga stanovništva, zbog kojega bi bili prisiljeni dati mu nacionalne koncesije u Hrvatskoj. Sukob ovih dviju grupa u Gospiću kulminirao je 1908. godine, kada je i na nacionalnoj razini došlo do raskola Starčevićeve hrvatske stranke prava, unutar koje su dotad djelovale obje gospićke pravaške grupe.