This paper aims to identify common ground on end-of-life issues between the Islamic and Christian cultures. Since these two cultures are more and more coming to live in the same countries, it is important to acknowledge common ground since the laws of countries apply to all. The paper will deal with several issues, including the stopping of futile treatment, the administration of ordinary and extraordinary care, defining the difference between death and allowing one to die, and accepting death as sometimes being an inevitable and acceptable outcome. The paper will also discuss palliative care including pain relief and sedation. From here one delves into the case of Persistent Vegetative States and the morality of over-enthusiastic treatment which pushes people into this state.It will also focus on the differences, such as passive euthanasia and analyze whether this is merely a difference in the interpretation of terms. There is also a phenomenon in some countries on querying the removal futile treatment and on lacking a legal framework in general on end-of-life. At least one study shows concern on religious moral grounds. The conclusion attempts to identify the common grounds on the end-of-life and whether morality and laws in this regard are guided by religious positions. It is important that laws respect the moral normative values of populations, especially with pressure coming from more liberal positions. Even if practices such as euthanasia (the discussion of which is not the scope of this paper) are introduced in countries, it is important that health care (and legislation) recognizes the common moral ground, the lack of which may lead to more suffering.; Cilj rada je utvrditi zajedničko stajalište između islamskih i kršćanskih kultura upitanjima o kraju života. Budući da ove dvije kulture sve više dijele zajednički životu istim zemljama, važno je utvrditi zajedničko stajalište, jer se zakoni u zemljamaodnose na sve. Rad uključuje nekoliko pitanja, uključujući prekidanje nepotrebnogliječenja, primjenu redovite i izvanredne skrbi, definiranje razlika između smrti idopuštenju osobi da umre te prihvaćanje smrti kao ponekad uistinu neizbježnogi prihvatljivog ishoda. U radu će se također raspravljati o palijativnoj skrbi, kojauključuje ublažavanje bola i sedaciju, a u kojoj se zadire u slučaj stalnih vegetativnihstanja i moralnosti pretjerano entuzijastičnog liječenja, zbog kojeg ljudi zapadajuu to stanje. Fokus rada će također biti na razlikama, kao što je pasivna eutanazija,i analizi je li razlika samo u tumačenju pojmova. U nekim zemljama vidljiva je ipojava u vezi s propitivanjem nepotrebnog liječenja i općenito nedostatka zakonskogokvira o kraju života. U barem jednoj studiji uočena je zabrinutost zbog vjerskihmoralnih razloga. U zaključku se pokušavaju utvrditi zajedničke osnove vezane uzskrb na kraju života i jesu li moralnost i zakoni u tom pogledu vođeni vjerskimpozicijama. Važno je da zakoni poštuju moralne normativne vrijednosti stanovništva,osobito pod pritiskom koji dolazi od strane liberalnijih pozicija. Čak i ako se uzemljama uvede praksa poput eutanazije (koja nije dio rasprave ovog rada), važno jeda zdravstvena zaštita (i zakonodavstvo) prepoznaju zajedničke moralne osnove čijinedostatak može dovesti do veće patnje.