O Brešićevoj, Bagićevoj i Rafoltovoj književno-povijesnoj upisanosti (u filološki "dis/kontinuitet") tri suvremena primjera pisanja književne pri/povijesti / Boris Škvorc.
Sažetak

Ovaj članak bavi se problemima vezanim uz modalitete dekonstrukcijskih praksi kojima se destabiliziraju tradicionalni modeli povijesti književnosti. Polazeći od koncepcije Aluna Munslowa prema kojem se povijest „ne može ne ispričati”, odnosno činjenice da je ona samo jedna od različitih modaliteta pri/ povijesne prakse, dolazimo u situaciju čitanja književne povijesti kao narativnog oblika. U tom procesu uspostavlja se modificirana pozicija odnošenja prema tradiciji i otvara se pitanje vezano uz način na koji iz današnje, poststrukturalističke i postmoderne perspektive trebamo/možemo tumačiti tradiciju struke (i priče). Polazi se od načina na koji se iz teorijski osviještene perspektive određuje mjesto književne povijesti danas. Nakon toga bavim(o) se problemima književne pri/povijesti kao žanra i kao discipline a potom pitanjima s kojima se suočava filologija kao disciplina te komparatistika i humanistika općenito. U središnjem dijelu rada predstavljaju se i propituju tri modela/primjera iskazivanja književne pri/povijesti i to kroz čitanje/iščitavanje triju knjiga. To su: Hrvatska književnost 19. stoljeća (2015) autora Vinka Brešića koja problemima književne povijesti prilazi iz perspektive problemskog strukturalističkog pristupa uz jasno naglašenu svijest o privremenosti vlastita jezika. Slijedi Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016) autora Krešimira Bagića. To je knjiga koja uvodi multimedijski okvir kao prostorno-diskurzivnu orijentaciju u iskazivanju i uokvirivanju građe, inzistirajući na isprepletenosti književne i šire zamišljene (popularno)kulturalne, političke i akademske paradigme.; This article discusses three recent books that deal with the Croatian literary hi/story. In the first part of the work we discuss the issues of the contemporary post-structural and deconstructionist view of writing history. The argument is based on Alun Munslow’s thesis that it is not possible to write hi/story outside the narrative genre. The starting point of discussion is that hi/story (of literature) is only one of possible modal practices of narration/narrative. This means that history can only be read as one of many narratives while simultaneously it reflects the narrative that is produced by its nature/mode. That in many ways changes the way in which today, in poststructuralist and postmodern perspective, one can (and will) interpret the tradition of literary history as a “practical activity” (interpretation of meaning and/or philological discipline) but also as a story (construction). The tradition of Croatian literary history is very much dependent on the narrative(s) of the nation, the idea of its continuity in time (“diachronic development”) and on viewing literature as the narration of the nation, or as a major way of preserving national memory. In most books on the 19th and the 20th century national literary history this was the prevailing viewpoint of scholars who were constructing the Croatian cannon and national narrative as “agreed upon” hi/story “of the nation” (and its literary memory/canon). The three books discussed in this article, each in its particular way (methodologically and by its idea of how to interpret texts), change, or at least contribute to the change of this traditionalist storytelling that has become hi/story (of national literature).