Ovaj članak nastavak je ranije započete retoričko-kritičke analize Poslanice Galaćanima. U prvom članku bilo je riječi o retoričko-kritičkoj metodi, njezinom odnosu sa epistolografijom i pitanju raspodjele retoričkog čina. Zatim je započeta analiza same Poslanice koju, zbog ograničenosti prostora, nastavljamo u ovom članku s demonstrativnom sekcijom (Gal 2, 15 — 4, 31). U njoj se Pavao zauzima za ispravno shvaćanje povijesti spasenja, odnosa između Zakona i vjere te istinskog identiteta vjernika. Zatim u parenetskoj sekciji (Gal 5, 1 — 6, 10) donosi standard po kojemu se vjernici moraju ravnati u svojoj novostečenoj slobodi u Kristu. Poslanica završava vlastoručnim zaključkom u kojem Pavao sažima njezine ključne teološke teme i kontroverze.; This article is a continuation of the rhetorical-critical analysis of the Epistle to the Galatians started previously. The first article discussed the method of rhetorical criticism, its relationship with epistolography and the question of the partition of the rhetorical act. Then we started the analysis of the Epistle which is, due to the limited space, continued in this article with a demonstrative section (Gal 2:15 — 4:31). Here Paul argues for the correct understanding of the history of salvation, the relationship between the Law and faith, and the true identity of the faithful. Then, in the parenetic section (Gal 5:1 — 6:10), he sets the standard by which the faithful must live their newly found freedom in Christ. The Epistle ends with a hand-written conclusion in which Paul summarizes its key theological themes and controversies.