Načini povezivanja iskaza u organizaciji složenih nadrečeničnih cjelina plodna su tema brojnih jezikoslovnih istraživanja. Pritom je veći naglasak stavljen na proučavanje konektora i/ili diskursnih oznaka u govorenome jeziku jer je mnogim istraživanjima utvrđeno kako su te jezične jedinice vrlo česte upravo u govorenome jezičnom modalitetu (primjerice, O’Keeffe, McCarthy i Carter 2007). Ipak, većina hrvatskih jezikoslovaca usmjerila se na proučavanje kohezivnih veza u pisanome diskursu, dok se nadrečenična sintaksa govorenoga diskursa nije proučavala (primjerice, Velčić 1987, Glovacki-Bernardi 2004). Štoviše, u drugim je jezicima utvrđeno da su pojedini jezični elementi s povezivačkom funkcijom karakterističniji za govorene žanrove te se ne pojavljuju istovremeno u pisanim žanrovima ili nisu zastupljeni u jednakoj mjeri (Biber 2006). Cilj je ovoga rada utvrditi kako se konektorima kao formalnogramatičkim sredstvima uspostavljaju odnosi među iskazima u spontanome govorenom jeziku izvornih hrvatskih govornika. Konektori se shvaćaju kao podskupina diskursnih oznaka te obuhvaćaju jezične elemente površinske strukture čija je primarna funkcija kohezivna. Za potrebe istraživanja izdvojeni su jezični uzorci 30 govornika iz Hrvatskoga korpusa govornog jezika odraslih (Kuvač Kraljević i Hržica 2016, HrAL). Korpus je analiziran pomoću unaprijed zadanoga popisa od 143 konektora prikupljena iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku (znanstveni radovi, monografije, gramatike). Sukladno rezultatima u drugim jezicima u hrvatskome se govorenom jeziku pojavljuje manji broj konektora iz pisanih izvora o hrvatskome jeziku te su, s obzirom na formalnojezične razlike između pisanoga i govorenoga diskursa, pronađeni konektori koji nisu zabilježeni u takvim izvorima.; Linking utterances in suprasentential units is fruitful subject in contemporary linguistics. Greater emphasis has been placed on examining connectives and (or) discourse markers in spoken language since recent studies have shown that these language units are more common to spoken language modality (e.g. O’Keeffe, McCarthy and Carter 2007). However, most research in Croatian language focused on examining cohesive ties in written discourse, while the suprasyntax of spoken discourse has not been studied (e.g. Velčić 1987, Glovacki-Bernardi 2004). Furthermore, research in other languages showed that certain linguistic elements fulfilling a connective function are more restricted to spoken genres and they do not appear in written ones (Biber 2006). The aim of this paper was to investigate connectives, considered as formal grammatical devices, in spontaneous spoken language of Croatian native speakers. In the present study, connectives are perceived as a subgroup of discourse markers and they encompass linguistic elements of surface structure whose primary function is cohesive. For the purpose of this research, the language samples of 30 participants were extracted from the Croatian Adult Spoken Language Corpus (Kuvač Kraljević and Hržica 2016; HrAL). The corpus was analysed by using a pre-established list of 143 connectives elicited from various written sources (scientific papers, grammars). Confirming the results from other studies, merely a small number of connectives from written sources appear in Croatian spoken language. Moreover, considering the formal linguistic variations between written and spoken discourse the connectives that are not annotated in linguistic sources were detected. However, contrary to our hypothesis about the high frequency of connectives in spoken language, their distribution in Croatian language sample was lower than expected.