Cilj je ovog rada uključiti hrvatsku prijevodnu književnost ne samo u recentnu traduktološku raspravu o prvim i ponovljenim prijevodima, već i u onu o prerađenim i ponovljenim prijevodima. Za predmet kontrastivne analize uzima se roman Gli indifferenti talijanskog književnika Alberta Moravije budući da je riječ o njegovu najprevođenijem djelu na hrvatskom jeziku, odnosno jedinom koji ima i ponovljeni i prerađeni prijevod (Ravnodušni iz 1982. i Ravnodušni ljudi iz 1964. godine). Polazeći od novijih teorijskih promišljanja finskih traduktologinja Outi Paloposki i Kaise Koskinen, koje su na primjerima iz finske prijevodne književnosti uputile na tanku liniju između prerađenog i ponovljenog prijevoda, u kontrastivnoj se analizi prvog poglavlja talijanskog izvornika, prvog srpskog prijevoda iz 1954. godine, njegove hrvatske, prerađene verzije riječkog izdavača Otokara Keršovanija iz 1964. godine i kasnijih reizdanja iz 1972. i 1979. godine istražuju preinake do kojih je došlo u procesu transliteracije prijevoda s ćirilice na latinicu i prijelaza sa srpske na hrvatsku varijantu. Spektar između prerađenog i ponovljenog prijevoda smješta se u političko-jezični kontekst druge Jugoslavije, pri čemu se utvrđuje da su, osim transliteracijskih i korektorskih, uvedene i neke uredničke, tipično prijevodne promjene. Time se potvrđuje fenomen konvergentnosti prerađenog i ponovljenog prijevoda u hrvatskoj prijevodnoj književnosti i rasvjetljava kontekstualni glas urednika u sklopu teorije ponovnog prijevoda.; The aim of this paper is to include Croatian translated literature into the most recent translation discussions on first translations and retranslations, as well as in those on revisions and retranslations. The subject of the contrastive analysis is the novel The Indifferent Ones by the Italian author Alberto Moravia since it is his most translated work in the Croatian language with both a revised translation and a retranslation. Starting from recent theoretical reflections by Finnish scholars Outi Paloposki and Kaisa Koskinen, whose research in Finnish translated literature indicated a fine line between revising and retranslating, the contrastive analysis of the first chapter of the Italian original, the first Serbian translation (1954), its Croatian revised version published by Otokar Keršovani from Rijeka in 1964, and its later reeditions in 1972 and 1979, focuses on the changes introduced in the process of transliteration from Cyrillic into Latin as well as the substitution of the Serbian variant with the Croatian variant. By inserting the spectrum between the revised translation and the retranslation in the political-linguistic context of the SFR Yugoslavia, the analysis reveals that, along with the changes related to the transliteration and revision, some editorial, typical translation shifts also occurred. These results thereby do not only confirm the phenomenon of convergence between revision and retranslation in the Croatian translated literature, but also shed light on the contextual voice of the editor and the reviser within the Retranslation studies.