Rad govori o problemu javnoga tretmana povijesnoga naslijeđa iz vremena vladavine komunizma te nastoji prikazati ulogu arhiva u suočavanju s komunističkom prošlošću u Hrvatskoj. Uz prikaz nesuglasja i polemika u široj javnosti o osjetljivom arhivskom gradivu iz razdoblja socijalizma (1945.-1990.), članak prikazuje probleme s kojima su se istraživači, primarno povjesničari, suočavali prilikom istraživanja u proteklih više od dvadeset godina. Prikazani su uvjeti u kojima je istraživano navedeno razdoblje, dostupnost arhivskoga gradiva, ponajprije u vezi s fondovima koji su najčešća tema javnih debata – fond Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) i fond Službe državne sigurnosti (SDS) Republičkoga sekretarijata unutrašnjih poslova (RSUP) Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA). Od osamostaljenja Hrvatske to je arhivsko gradivo bilo tema brojnih rasprava u javnosti, pogotovo u onoj političkoj, čak i na najvišoj razini. Povjesničari su naglašavali važnost toga gradiva za spoznavanje recentnije hrvatske povijesti, no ono je istodobno bilo korišteno i u dnevnopolitičkim raspravama, koje su dovodile do stanja tzv. rata dosjeima. U hrvatskim medijima često je spominjano “čišćenje” arhiva, što je najviše bilo izraženo u tzv. slučaju Perković. Praksa u prvih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti pokazala je da su postojale ozbiljne poteškoće u istraživanju socijalističkog razdoblja hrvatske povijesti, prvenstveno zbog nedostupnosti relevantnoga arhivskoga gradiva. Poteškoće su bile posljedica nedostatka političke volje najvažnijih političkih stranaka za ozbiljnim pristupom toj problematici. No, münchensko suđenje (2014.-2016.) nekadašnjim visokopozicioniranim djelatnicima Službe državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pokrenulo je nove političke i društvene promjene u pogledu dostupnosti toga gradiva.