Kritički osvrt na konceptualne i metodološke probleme u istraživanjima evolucije socijalne kognicije na primjeru kooperativnoga rješavanja problema / Ljerka Ostojić.
Sažetak

Jedno je od glavnih istraživačkih područja u socijalnoj kogniciji životinja kooperativno rješavanje problema, tj. kognicija kod međusobne suradnje životinja. Smatra se da je socijalna kognicija evoluirala zbog zahtjeva koje donosi život u grupama i često se drži adaptacijom za takav život. Analiza socijalnoga učenja, drugoga istraživačkog područja unutar socijalne kognicije, pokazala je da je ta pretpostavka u literaturi prouzročila dva problema. Prvo, postoji pristranost prema testiranju socijalnih vrsta, i drugo, postoji a priori pretpostavka da je socijalno učenje kvalitativno drugačije od individualnoga. Ta dva problema nisu nužno ograničena na socijalno učenje, nego mogu biti prisutna i u drugim poljima unutar istraživanja socijalne kognicije. Primjena slične analize na kooperativno rješavanje problema ukazuje da i u tome području postoje oba problema. Prvo, empirijska se istraživanja provode ponajprije na vrstama koje su socijalne i na onima koje pokazuju kooperativna ponašanja u divljini. Drugo, pretpostavka da se kooperativno rješavanje problema temelji na specifično socijalnim kognitivnim sposobnostima implicirana je u velikome dijelu literature. Moguće je da je to rezultat miješanja različitih komponenti unutar kognitivnoga procesa: koja je informacija potrebna za uspješnu kooperaciju i kako se ta informacija stječe. Dok prva komponenta mora uključivati informaciju o drugome pojedincu, ne postoji indikacija da se druga komponenta mora razlikovati od već poznatih, općenamjenskih mehanizama. Ta dva problema sprečavaju sistematsko ispitivanje razlika između vrsta i ometaju istraživanje evolucije kooperativnoga rješavanja problema.; A major research area in non-human social cognition is the investigation of cooperative problem-solving, i.e. the cognition involved in situations when animals cooperate with each other. Social cognition is thought to have evolved due to the demands of social living and is often thought to present an adaptive specialisation for living in groups. A previous analysis of social learning, another area of social cognition, has highlighted how this has consequently led to two overarching biases in the literature: firstly, a bias towards testing only social species, and secondly, an a priori assumption that social learning is qualitatively different from learning involved in non-social situations. The problem of these biases may not be restricted only to social learning but it may also be present in other areas of social cognition research. Applying an equivalent analysis to cooperative problem-solving shows that here too both biases are present. Firstly, empirical studies on cooperative problem-solving were primarily conducted with social species and species that exhibit cooperative behaviours in the wild. Secondly, the assumption that cooperative problem-solving relies on a distinctly social cognitive ability can, at least implicitly, be observed throughout the literature. This may be the result of confounding different components of the cognitive process involved in cooperation: what information is required to successfully cooperate and how this information is acquired. While the former needs to involve information about another individual, there is no indication that the latter is required to differ from any known, domain-general cognitive mechanism. These two biases make it difficult to systematically test whether and how cooperation differs between species, and as such impede investigations into the evolution of cooperative problem-solving.