Cenzura u novinama
Cenzura knjiga, novina, pamfleta i prigodnica, nećudorednih ilustracija i drugih vrsta tiskovina stara je kao i tisak. Njezina povijest ukazuje na stalnu potrebu vladajućih struktura da kontroliraju tiskanu riječ te time posljedično utječu na doseg informacija u lokalnim ili nacionalnim, pa i međunarodnim kontekstima. Francuskom revolucijom 1789. godine ukinuta je cenzura u Francuskoj, a u Hrvatskoj je sloboda tiska omogućena carskim proglasom u ožujku 1848. godine. Ona je bila kratkoga vijeka. Većina naslova novina uključenih u ovaj projekt cenzurirani su prema Zakonu o porabi tiska za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju iz 1875., donesena u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića. Zakoni o tisku iz toga vremena značajni su jer ih je donio Hrvatski sabor te predstavljaju osnovu tiskovne regulative do 1918.
Trenutačno su na ovome portalu najzastupljeniji naslovi novina kod kojih je cenzura provođena po tiskovnim zakonima iz 1875. godine i nadalje. Osim mjerila po kojima se cenzurira sadržaj novina, tiskovnim zakonima propisano je tko i pod kojim uvjetima može objavljivati i uređivati novine, kako se provodi postupak cenzure i koje su kazne predviđene za odgovorne osobe. Predviđene su sankcije za urednika, nakladnika, tiskara i onoga koji raspačava tiskovine na nedopušten način. Potom su zakonski uređeni sastavi porotničkih sudova u tiskovnim deliktima, ako ih zakon dopušta, te način raspačavanja novina – kolportaža, odnosno ulična prodaja knjiga, koja je dugo vremena bila zabranjena. Promjene kojima se uređuju tiskovni delikti, a koje su naposljetku odredile i konačan izgled (ne)cenzuriranih tiskovina, iščitavaju se iz zakona:
Godine 1875. postupak cenzure započeo je kada je nakladnik dostavio povjereniku primjerak otisnutih novina na pregled. Ako je određena cenzura određenih dijelova teksta ili slika, urednik je bio obvezan izbaciti te dijelove teksta ili ilustracija iz novina. Na njihovu mjestu ostala je bjelina ili otisnuta riječ „zapljena“. Potvrdu zapljene donosio je nadležni sud, a sudsku odluku novine su morale objaviti na prvoj stranici sljedećega broja. Sudske odluke o cenzuri objavljivale su i Narodne novine u svojem službenom dijelu. Ako je redarstvo primijetilo primjerak novina koje su cenzurirane na javnome mjestu, bilo je dužno zaplijeniti primjerak i spriječiti daljnje raspačavanje. Da je situacija često bila vrlo složena u praksi ne samo za izdavače časopisa nego i za redarstvo, dokazuje dopis Kraljevskoga državnog odvjetnika upućen Kraljevskomu državnom nadodvjetništvu 3. lipnja 1885. godine u kojem se žali zbog neučinkovitoga postupka zapljene:
„(…) Državno odvjetničtvo odredi zapljenu časopisa- i umoli gradsko satničtvo da zapljeni sve iztiske dotičnoga broja časopisa. Ujedno obavijesti ob odredbi zapljene i ravnateljstvo kr.poštah da ono sa svoje strane učini shodnu odredbu, da se zapljenjeni časopisi nerazašiljaju poštom i to ili pod omotom ili u couverti. Često se dogodi da gradsko satničtvo odgovori da je zapljenilo samo nekoliko primjerakah a zbilo se je takodjer da je javilo da nije zapljenilo niti jedan primjerak. Unatoč tih svestranih odredabah dočulo je često državno odvjetničtvo da se ipak zapljenjeni brojevi po Kraljevini ne samo razpačavaju već i u javnih lokalih na očigled redarstvenih organah čitaju. Kada je državno odvjetničtvo dobilo takovu prijavu pobrinulo se je i za dokaze te je u povoljnom slučaju svaki put progonilo i dotičnog razpačatelja, nu to je bilo vrlo riedko na prama tomu da se je svaki zapljenjeni broj časopisa unatoč navedenih odredabah iz Zagreba razaslao. Da nije moguće svaki istisak zapljenjenog časopisa zapljeniti, jest sasvim naravno, ali je moguće zapriečiti da se na stotine nerazpačavaju. Pak jer je to moguće i to sasma lakho, ako se vrši dužnost onako, kako bi se morala, da se tim većma nalazi ovo državno odvjetničtvo prisiljeno podnieti ovu pritužbu. Kod jučerašnje premetačine koja je uslijedila po sudu tek poslije podne, iza kako je jur dopodne predana gradskom satničtvu odredba zapljene i iza kako ju je ovo istu dopodne izdalo, pronadjeno je nekoliko stotinah otisakah Biča broj 11. u uredničtvu časopisa. Osim toga, zatečena su dvojica Polić i Glivarec baš na činu kako su iztiske toga zapljenjenoga broja Biča stavljali u couverte i adrese pisali. Ujedno je premetačinom pronadjeno više zatvorenih couvertah, koje su po pošti vraćene Gavri Grünhutu. Od ovih prilaže se jedna pod / u toj couverti nalazi se Bič i to broj 10. koji je zapljenjen. Pošto adresar nije htio neplaćeni list primiti, vraćen je list zagrebačkoj pošti a ova ga je izručila Gavri Grünhutu, je je taj list s drugimi takovimi pronadjen u uredničtvu časpopisa Biča, dotično stanu Gavre Grünhuta. Po tom daklem neima dvojbe:1 da se zapljene po gradskom satničtvu olakho ili nikako neprovadjaju, 2 da urednici kod ovomjestnoga poštanskoga ureda znadu da Gavro Grünhut u takovih couvertah poštom razpačava zapljenjeni Bič, pa da ga ipak unatoč zapljeni poštom odpravljaju. To znanje je odveć jasno dokazuje gori priložena couverta. Na toj bo couverti nije naznačen odpravitelj lista, pa je ipak pošta po adresatih vraćene listove dala dostaviti Grünhutu. To pako predpostavlja da su poštanski urednici morali znati da je u tih couvertah Bič i da je odpravitelj Gavro Grünhut. A da baš zapljenjeni Bič u couvertah odpravlja morali su ne samo zaključiti već dapače i znati, jer se redovito časopisi neodpravljaju u zatvorenih couvertah. Napokon je papir couverte tako proziran da se uz malo pažnje može vidjeti da je u couverti Bič. Timi činjenicami opravdava se za pritužba a veleslavno kr.državno nadodvjetničtvo se umoljava da blagoizvoli u interesu službe izposlovati da se ista uvaži te spomenute zaprieke u interesu javnoga poretka odstrani.“
Cenzura novina bila je svakodnevna pojava. Situacija se znatno pogoršala kada je za bana postavljen Khuen Héderváry. Promijenio je zakon tako da je ukinuta porota u suđenjima za tiskovne delikte, a u vrijeme njegova banovanja (1883. – 1903.) bilo je više od 5000 zapljena novina.
Cenzura tiska bila je i predmetom poruge u novinama. Tako Stršen u br. 6 od 20. ožujka 1899. godine na str. 5 donosi pjesmu pod naslovom Cenzoru:
Trude se i muče mazanjem boja
Čitave legije secessionista; –
Nadkriljuje sve ih umjetnost tvoja,
Najveći slikar ti si – bez kista.
Razlozi zašto su pojedini članci ili ilustracije bile zabranjene, objašnjeni su u sudskim presudama koje su se trebale objaviti na naslovnici sljedećega broja u skladu s tiskovnim zakonom. Na primjeru Hrvatske straže br. 10 od 5. ožujka 1886. koja je izlazila u Varaždinu, vidimo kako je izgledao tekst presude:
„Broj 1253 kr.1886.
U ime Njeg. Ces.kralj. Apostolskoga Veličanstva!
Kralj. sudbeni stol u Varaždinu zaključio je na predlog kr.državnog odvjetničtva u Varaždinu da tiskopis u povremenom časopisu Hrvatska straža od 5. ožujka 1886. Br. 10 pod naslovom Nesnošljivi odnošaji opozicionalne štampe (uvodni članak) tvori učin prestupaka suprot javnom miru i redu, označena u §300 k.z. Usljed toga izriče se zabrana daljnjega razširivanja tog tiskopisa, zapljena se potvrdjuje, zapljenjeni primjeri imadu se uništiti, a presuda ova ima se proglasiti na čelu prvog budućeg broja Hrvatska straža.
Razlozi:
Čitavim sadržajem i smjerom pomenutog tiskopisa nastoji se grdjenjem, neistinitim kazivanjem i izopačivanjem stvari poniziti naredbe i odluke vlasti i na taj način razdraživati druge na mržnju i prezir protiv vlasti i pojedinim organom vlade u obziru uredovanja njihova, što tvori učin prestupka bunjenja označenoga u §300 k.z.
Presuda osniva se na §§ 6. 8. i 12 tisk.post. i §§ 32. 33. 34. tisk.zak.
U Varaždinu, dne 10. ožujka 1886.
Predsjednik: Ivkanec, v.r.; Slavnić, v.r.“
U ovome slučaju sud je smatrao da je sadržaj novina poticao na bunjenje, što je bilo kažnjivo prema §300 Kaznenoga zakona.
U presudama sudova u postupcima tiskovnih prekršaja najčešće se zapljena potvrđuje zbog kršenja članaka 65, 300 i 302 Kaznenoga zakona o zločinstvih, prestupcih i prekršajih od 27. svibnja 1852.:
„§ 65 'Zločinstva smetanja javnoga mira čini se krivcem koj javno ili pred više ljudi ili u tiskovorih, razširenih pismih ili u predstavah u slici,
a) nastoji razdraživati na preziranje ili mržnju proti osobi cesarevoj, protiv jedinstvenomu državnom savezu cesarevine, proti načinu vladanja ili upravi državnoj ili
b) nuka, nagovara ili zavesti nastoji na neposlušnost, na uzbunu ili odpor proti zakonom, naredbam, presudam ili odredbam sudova ili drugih javnih vlasti, ili na uskraćenje poreza ili daća, naredjenih za javne svrhe.'“
„§ 300 'Koj javno ili pred više ljudi ili u tiskotvorih, u razširenih predstavah u slici ili u pismih uznastoji grđenjem, porugivanjem, neistinitim kazivanjem ili izopačivanjem stvari poniziti naredbe ili odluke vlasti ili na takav način razdražiti druge na mržnju, na preziranje ili na beztemeljno prituživanje proti vlastim, budi državnim budi općinskim, ili proti pojedinim organom vlade u obziru uredovanja njihova, ili proti svjedokom ili vještakom u obziru izreka njihovih pred sudom: čini se, ako u djelovanju tom ne bude čin takov, za koj je odredjena kazan teža, krivcem prestupka bunjenja i ima se kazniti zatvorom od jednoga do šest mjeseci.'“
„§ 302 'Koj druge nuka, potiče ili nastoji zavesti na neprijateljstva proti različitim narodnostim (plemenom pučkim), proti družbem, budi vjerozakonskim budi inim, proti pojedinim razredom ili staležom družtva gradjanskoga ili proti sborovom (korporacijam) zakonito priznatim, ili u obće stanovnike državne jedne proti drugim, na razdore neprijateljske: čini se, ako u djelovanju om ne bude čin takov, za koj je odredjena kazan teža, krivcem prestupka, i ima se kazniti strogim zatvorom od tri do šest mjeseci.'“
Ovim projektom nastoje se dokumentirati slučajevi cenzure u novinama te pružiti uvid u izvornu knjižničnu građu koja je bila cenzurirana i arhivsko gradivo kojim se cenzura kontekstualizira.
dr. sc. Tamara Štefanac
